Sakupljači sjena, rana, snova

Zvjezdani mladići

 

Mekši od pamuka, britki k’o mačete.

Ni jedan od njih nikad ne ostari.

U istom trenu žive, grade, lete:

Ikari gorki, svjetski ubogari.

 

Mladići, koji prah zvjezdani zgrću,

Ti sakupljači sjena, rana, snova.

Što su se rano vjerili sa smrću,

I održali riječ do zadnjeg slova.

 

(2014)

 

 

 

Ilirski prsten

 

Rusokosi nahrupe s planina;

Šume guste, kao kožuh štavljen.

Pustoš mora: sol i srebrnina,

Sav krajolik sjenama naplavljen.

 

Tu gdje kosti odmor dočekaše,

Bijeli kamen i napjev tugaljiv.

A na ruci, koja vjetru maše,

Zmijski preplet, prsten nerastaljiv.

 

(2015)

 

 

 

O pitanjima

 

Pitat će te starost gdje je bila mladost.

Pitat će te tuga gdje je bila duga.

Pitat će te rasip gdje je bio nasip,

Pitat će oskudnost, gdje bijaše budnost?

 

Pitat će te tijelo za piće i jelo.

Pitat će gorčina gdje bješe istina.

Pitat će te duša čiji glas se sluša,

Pitat će te tama gdje je Svjetlost sama?

 

Najteže će biti hrabrost sakupiti.

Najžešće će peći pravorijek izreći.

Najdublje će pasti koji ne zna rasti,

Najduže će biće tražiti pokriće.

 

Najbolje je dati, uzvrat ne čekati.

Najhitrije pliva tko teret ne skriva.

Najlakše se diše kad se s vjetrom njiše,

I prigrli sve se, što Ljubav donese.

 

(2015)

 

 

 

Zakriljenost, orošenost

 

I kažem: Svejedno je što nova povijest nosi.

Umor me hvata od svega što kaže se i piše.

Za oblacima idem, otvorim oči u rosi.

Biljke su bića blaga. Njima vjerujem više.

 

(2015)

 

 

 

Odvodi me voda

 

Odvodi me voda, majka mračne snage.

Mjesto ime nađe, pa ga gubi voljno.

Bol od jučer traži jezičac od vage,

Sad jecaj iz pluća puštam dragovoljno.

Gornja carstva svijetu šalju led i kiše.

Ispada iz rame svetac uokviren.

Kosa mi je trska, lopoč oko njiše:

Kroz godišnja doba pluta um umiren.

Rastepe se klasje, boje se orune.

Ograda od pruća drži krhke laste.

Polje mjeri dječak, mali kralj bez krune.

Iz šake se vode napije i raste.

 

Klokotav je ritam, k’o arapska sura.

U čestice zraka lako se razdijelim.

Kaput je od lišća, razgrće ga bura –

Vratiti se neću, ne mogu, ne želim.

 

(2015)

 

 

 

Područje tame

 

U području tame znakovi i kretnje.

Maske padnu šaptom, vrata se otvore.

Nećeš više čuti ptičje razgovore;

Rastresen je žamor u pojasu smetnje.

 

Granica je svuda: klonulost i zazor.

Propale zamisli, obrasci prastari.

Kad kroz čađav dimnjak skliznu dimnjačari,

Čuvati čist obraz i čvrst svjetonazor.

 

Gomila se tama, teret preteklosti.

Izgubljene duše potonu u mulju.

U odori sveca prepoznavši hulju,

Hlepimo k djetinjstvu, dobu nevinosti.

 

Svijet je malo mjesto. Osama – prostranstvo.

Puzeći po tlima, svladavamo vrijeme.

U trošnome tijelu klija zvjezdosjeme,

Pritvrđuje svemir naše polutanstvo.

 

(2016)

 

 

 

Alkemičar(s)ka

 

Olovo je u meni. Osjećam ga pod rukom.

Umorne noge i kosti; u glavi tovar briga.

Duboko ronim u se, za onim prazvukom,

Gdje slovo ljubve vrijedi k’o zlatna knjiga.

 

Kriška kruha, kus sira. Običnost poriče čudo.

Alkemičar je nekom drugom daleki predak.

Zar su mi ostavili ulaz u strašni negritudo,

Na omotnici pisma načrčkan mrljav redak?

 

Poznajem nevoljne ljude, usamljenike.

Od šumskog soja koji vuku podrijetlo.

Svijet učini od blagih rutave odmetnike,

A svima ljubavi treba, preobrazbe u svjetlo.

 

Svatko pećinu ima, na otvoru joj kamen.

Strahove, divlje zvijeri, koje dišu za vratom.

Pa ipak, talionik palim i dižem plamen;

Na putu sam da danas olovo učinim zlatom.

 

(2016)

 

 

 

Božićne ptice od stakla

 

Za Lea Filipa

 

Božićne ptice od stakla, fini dodir murana:

Ljepota koja traje, dok se stoljeća truse.

Nikad ne ostaje isti, koga je ljubav takla –

Živi od priviđenja, povlačeći se u se.

Vidi što drugi ne vide, ne vidi očigledno.

Blato u tihom svijetu prevlači bojama duge.

Kao kralj otmjeno slavi, živi monaški čedno:

Ljubav tek jedno snatri, ne mareći za druge.

 

Godina tako prođe i kalendar požuti.

U ladici pronađe sjećanje nepotrebno:

Stvarčicu starodnevnu, da joj svrhe ne sluti,

Ali zapis mu veli: To nekom bijaše vrijedno!

 

Kroz uokviren pejzaž padaju pahulje guste,

Dok teško disanje zemlje blazina bijela

priguši.

Na božićnu se jelku ptice od stakla spuste.

Oprezno hodaj u mraku, njih svaki uzdah

sruši!

(2016)

 

 

Martina poslanica,
kasnodobna

 

O premnogom se brineš, a malo je važno.

Možda šalica čaja, u kojoj miriše lipa.

Dovoljan ti je zanos i srce bogotražno,

Jestivi klas od riječi, koji se ne rasipa.

 

Treba ti štap za starost: sjećanja nepresušna,

Da vratiš se na mjesta sreće i povjerenja.

I da se hrabro nosiš u ta vremena sušna,

Misleć’ na svoje drage, na tiha umiljenja.

 

Još uvijek cijeniš pluća, moćne noge za trku.

Pamet, što pravoj boji poklanja žeton.

Ti žudiš da se tvoja staza vidi kroz zbrku,

Ustrajno mozgajući, udaraš glavom o beton.

 

Rastužuje te šiba, što služi nepravdi neba,

I kada ti na prazno padne najbolja karta.

Jednom će ono malo doći tamo gdje treba,

O premnogom se brineš, sirota Marta.

 

(2016)

Decembarske krošnje

 

O, decembarske krošnje, otmjeni piktogrami!

Nestade lišće i trava, nesitom oku hrana.

U Betlehemu nekom Dijete se rađa na slami.

Strahovi vrtlože nebom, jata nemirnih vrana.

 

Pepeo zgarišta leti, gase se vrtovi ruža;

Iz magle pređu vuku šutljive Parke-prelje.

No, vaša se  samilosna sjena u vrijeme pruža,

Šapćući posve tiho proljetno Evanđelje.

 

(2016)

 

 

 

Amarilis, sinkopa

 

Rastanak u jesen. Sve ode u pijesak:

Lukovice, riječi, ljubav i spokojstvo.

Bjelina je oštra, k’o na nožu bljesak:

Hlepnje Rajskog vrta, prerezano dvojstvo.

 

Al’ u tvrdoj kušnji vremena neslavna,

Još se srca griju vatrom uzajamnom.

Procvjetat će neka obećanja davna,

Kao amarilis u podrumu tamnom.

 

(2016)